 ZAGREB - U nekom trenutku, nakon otprilike mjesec dana proba, slovenski redatelj Tomi Janežić odbacio je i kostime, i sceno- nografiju, i scenu pa odlučio igrati pirandelovski, s naoko nekostimiranim glumcima, “kao s ceste”, a dramu podu- piru i inspicijent koji čita dida- skalije, i šaptačica, i drugo oso-blje, sve u uskom koridoru proscenija, budući da im je leđa zapasala improvizirana tribina s publikom koja postaje živa scenografija.
Krvave represalije
Početak predstave ne može biti rizičniji za uspjeh: dugih nekoliko minuta na velikom platnu koje je skrilo i tu “publiku” i glumce redaju se slike i filmovi s nacističkim zvjerstvima, gomilaju se leševi i živi leševi, kese se zlikovci s nožem na vratu mladih žena. Janežić, dakako, parafrazira Adornovo pitanje je li nakon Auschwitza još moguća filozofija, odnosno ima li ikakvo pisanje više smisla. Drama se događa 1942. u okupiranom Užicu, gdje, usred krvavih represalija, iz Beograda stiže glumačka družina, na čelu s Vasilijem Šopalovićem kojeg igra legendarni Vlastimir Đuza Stojiljković. Družina je okljaštrena, ima ih nedovoljno za veću podjelu.
Igraju jedino za što imaju dozvolu njemačkih vlasti, Schillerove “Razbojnike”, i probe te predstave u predstavi, koja se nikad neće odigrati, zrcale jezivu stvarnost. Tragična figura glumačke družine jest Filip Trnavac, njihov najbolji glumac, koji na svaku situaciju iz života reagira replikama iz “Hamleta”, “Kralja Leara”, iz grčkih klasika. Na kraju ga vlast pogubi, glumce protjera, a gradić ostaje živjeti svoj pakao lišen, međutim, jednog đavla. Ubojica Drobac, sadistički tip, priprost seljak koji je dotad služi vlastima, objesio se. Drama prikazuje kako zlo osvaja malograđansku sredinu, kako lako telegrafski stupovi postanu vješala, ali i sliku dobra kao stvarne mogućnosti za čovjeka.
Zabavna glumačka suigra
Vlastimir Đuza Stojiljković u ulozi Vasilija Šopalovića posve je tih, na granici unutarnje i vanjske glume, sugestivan i čudno dobrodušan. Svetozar Cvetković u ulozi nesretnoga glumačkog genija Filipa je nenametljiv, uvjerljiv, slojevit, realan. Boris Isaković kongenijalan je u ulozi krvnika Dropca, otkriva jednostavnost zla kao gotovo slučajno zadane kategorije, zla koje, međutim, ne uspijeva do kraja u tom liku, pa se on nadaje kao žrtva pokvarene civilizacije. Nada Šagrin u ulozi Sofije, mlade glumice, više je nego zabavna, osobito u suigri s Jasnom Đuričić u ulozi Jelisavete Protić.
"Inače, ta predstava, koja je trajala više od jedne decenije, jeste bila, pre svega, tragedija. Ali je u toj tragediji naš Magbet bio smešan kao kralj Ibi. Bila je to i farsa, ali je u toj farsi naš kralj Ibi bio krvav kao Magbet.“, tako mračne devedesete, ratove i Miloševićevu vladavinu opisuje 2006., u novinskom intervjuu, Ljubomir Simović (r. 1935.), srpski akademik, vrstan pjesnik, klasik, oprezan dramski pisac, autor svega četiri drame, od kojih je ova, "Putujuće pozorište Šopalovića“, objavljena 1985., najuspjelija.
Prikazana je posvud, od Pariza do Seula, a i danas se izvodi, s pravom. Simović je napisao i "Boj na Kosovu“, dramu u kojoj razgrće lažni patos posut po tom događaju-mitu.
Piše: Tomislav Čadež
Foto: Boris Arbanas/CROPIX |
|
|
